ADRA Novosti

Mijenjamo svijet, korak po korak...

Stanje u Gunji nakon tri tjedna

Uz slike s terena koje zorno prikazuju trenutno stanje u Gunji, iznosimo i kratki komentar jedne obitelji koji upotpunjuje težinu ovog tužnog svibanjskog događaja;

„Ne razumijemo još sto nam se dogodilo“ – govori nam mlada žena u dvorištu udomiteljske obitelji grada Otoka. „Znali smo da će biti vode u kući, podigla sam odjeću s donje police u ormaru na vrh ormara, spojila sam dvije stolice i na njih stavila stroj za pranje rublja i mislili smo – bacit ćemo parket kada sve prođe i to je to… Nitko nije znao da će se ovo dogoditi. Kada je voda još porasla, djeca, muž i ja otišli smo spavati na drugi kat, a otac je ostao u prizemlju. Kada je puknuo nasip, a naišla bujica, otac je pojurio na drugi kat – nije stigao uzeti ni inzulin i nijedan aparat kojim si mjeri šećer i tlak… Imali smo neki skupi iz Njemačke. Oko 5.000,00 kn je koštao.“ Na to se nadovezuje njezin muž: „Dobro, kuća nam je otišla. Ali znate kredit na kuću, a i kredit na sjetvu… Mi vam imamo OPG i baš su domaći pilići bili 3,5 kg i bili su za prodaju… I strojevi… Svi poljoprivredni strojevi, sve nam je voda odnijela… Ali zante što nam je najviše žao?“ I najednom muk, a onda suze djevojčice i majka koja govori: „Psa. Imali smo zlatnog retrievera. Čipiran je bio pa kažu da su ga negdje vidjeli i da se nije utopio.“ I onda baka koja tješi unuče; „naći će ga, ne brini, naći će ga, tu je on negdje“. Kud baš zaltni retriever, pomislila sam. Kao da je još taj detalj nedostajao da bi ova idlična slika radne seoske obitelji bila uništena. „Deke, deke nam donesite“, kaže baka. „Neke lijepe. Pogledajte što su nam dali“, i pokazuje deku neke ranije pomoći koja nema više svoju boju, a ponajmanje funkciju u takvom stanju. „Vidite, znam da ljudi daju što mogu ali ja sam vam tako lijepe posteljine imala… Divne. Dajte bar da imamo neku ljepšu. Deku nam ljepšu donesite… i posteljinu.“ Na to će stariji sin, teenager; „Evo dat ću vam svoju mail adresu ako imate što baka traži. Ne znam hoću li mail vidjeti. Kući sam par puta dnevno provjeravao mailove na svom računalu, no sada ga nemam a nemam ni internet, ali javite nam.“ I na kraju srednje dijete, kćerkica od kojih 14.godina; „Jeste li umorni? Sigurno ste se naradili noseći pakete od kuće do kuće. Svaka vam čast.“ Molim? – pitam se  Svaka nama čast? „Svaka vama čast što ste preživjeli u Gunji, što ste sve izgubili i ovakav optimizam zadržali i još pokazali slavonsku gostoljubivost nudeći nas onime što je bilo na stolu!“ …