ADRA Novosti

Mijenjamo svijet, korak po korak...

Priče izbjeglica iz Sirije

ADRA Hrvatska, izbjeglička kriza u RH


Amena ima 30 godina. Sve do nedavno, zajedno sa svojom obitelji živjela je u Aleppou, najnaseljenijem gradu na sjeveru Sirije. Ona i muž imaju sinčića od 3 godine i osmomjesečnu kćer. Živjeli su mirno, a svojim životom nastojali pružiti primjer vrijedne i poštene obitelji. No u sekundi njihovi skromni životi pretvorili su se u jednu veliku tugu. Jedna bomba, jedna eksplozija bila je dovoljna da svojoj domovini kažu zbogom te poradi budućnosti i života svoje malene djece krenu na mukotrpan i opasan put u Njemačku. Ameni je eksplozija raznijela prste lijeve ruke, djeca su zadobila ozbiljne opekotine po izloženijim dijelovima tijela, dok je njen suprug sve do Hrvatske putovao s gelerima koji su mu se zabili u leđa. Ipak, koliko god bili ranjeni i utučeni, mogao se vidjeti mali smiješak na njihovim licima jer vjeruju u bolje sutra, vjeruju da će ponovno uspjeti uspostaviti miran i skroman život, baš kakav su imali prije rata.


Jedna žena, kojoj nismo uspjeli doznati ime, prepričala nam je potresnu istinu o svojoj nesretnoj sudbini koja ju je zadesila ispred njenog doma u Siriji. Dok je trčala od bombardiranja spotaknula se i pala na tlo. U istom času i bomba je pala 30ak metara od nje te on pomisli: “Dobro je, živa sam, moram krenuti dalje.” Dok se ustajala buknula je vatra na mjestu gdje je bomba eksplodirala, a za 3 sekunde shvatila kako je pri svom padu završila u lokvi benzina. Vatra se brzo proširila i  zahvatila njen donji dio tijela, ali srećom drugi ljudi umjesto da su nastavili bježati, okrenuli su se, teškom mukom ugasili vatru u koju je bila obavijena te joj pomogli da se skloni s ulice. Sa svojom obitelji stigla je živa u Hrvatsku, ali zbog teških opekotina jednu nogu zahvatila je gangrena. Boji se amputacije i trenutno prima antibiotike, no nažalost operacija je neizbježna ukoliko želi preživjeti.


Muhamed Abad desetogodišnji je dječak koji je s ocem pobjegao u Europu iz Damaska. Na svom putu do Hrvatske nagledao se stravičnih prizora, plača i krikova. Kaže kako mu nedostaje smijeha i radosti kod drugih ljudi, no došavši u kamp u Opatovcu ponovno se nasmiješio pogotovo u trenutku kada su on i njegov otac Hassan dobili sendviče od volontera koji ih je osobno odveo u šator. Mali Muhamed rekao je ocu kako mu se volonter sviđa jer je za razliku od ostalih veseo, govori mirnim tonom i ne naređuje. Nakon što je Hassan to čuo otišao je do volontera i rekao kako mu želi pomoći te je naredna 3 sata stajao kraj njega pomagavši u prevođenju s arapskog na engleski jezik.